Jazavičar (Dachshund) vodi poreklo iz Nemačke, gde je bio poznat kao lovac na jazavce (dachshund – dach znači jazavac, a hund znači pas). Ilustracije pasa koji na njih podsećaju datiraju iz petnaestog veka, a u dokumentima iz šesnaestog veka navode se oznake, kao što su „zemljani pas“, „jazavac koji puzi“ i dr.
Jazavci nisu bili njihov jedini plen. Takođe su korišćeni da love životinje poput lisica i da prate tragove divljih svinja.
Kod ranih jazavičara, primećuju se brojne varijacije u veličini. Najveći su bili lovci na jazavce i veprove, oni srednje građe jurili su lisice i jelene, a najmanji su bili zaduženi za zečeve i lasice. Za neko kratko vreme početkom 20-og veka, minijaturni jazavičari tragali su za američkom vrstom zečeva.
Pasmina je u Nemačkoj bila poznata pod nazivom „Teckel“, a tokom mnogih godina 18-og i 19-og veka, nemački šumari potrudili su se da izdefinišu rasu. Hteli su da razviju neustrašivog psa izdužene građe koji bi kopao jazbine i u istim se do smrti borio sa jazavcima.
„The Smooth“ je bio naziv za originalni tip i oni su bili ukrštani sa vrstom „Braque“ (mala, francuska rasa) i pinčom (vrsta malog terijera).
U razvitku pasmine veliku ulogu imali su i francuski baseti. Dugodlaki jazavičari su najverovatnije stvoreni tako što je došlo do ukrštanja sa raznim vrstama španijela i do spajanja oštrodlakih pasa sa terijerima.
Pažljivo izrađena tokom dugih godina uzgoja, ova rasa je danas jedina rasa priznata od strane AKC-a (Američki kinološki klub) koja može loviti i iznad i ispod zemlje.
Njihove kratke, snažne noge omogućavaju im da dopru duboko do uskih tunela kako bi došli do plena. Kratak, čvrsti rep, koji se proteže direktno od kičme, dosta je pomogao lovcima da ih, vukući ih za taj isti rep, izvuku iz rupa. Neobične šape oblika vesla bile su savršene za efikasno kopanje. Dubok grudni koš sa velikim kapacitetom pluća davao im je izdržljivost u lovu, a duge njuške omogućavale da razviju dobar miris. Dubok i glasan lavež imao je svoju svrhu – da lovac locira svog psa nakon što ovaj uđe u jazbinu.
I podrazumeva se – oni su morali biti odvažni i izdržljivi. Iako su originalni nemački predstavnici bili nešto veći od današnjih, neustrašivost je ono što su i dan danas zadržali.
Tokom devedesetih, više su počeli da se uzgajaju kao kućni ljubimci, naročito u Velikoj Britaniji. Postali su omiljeni na kraljevskim dvorovima širom Evrope, uključujući i englesku kraljicu Viktoriju koja je bila posebno vezana za rasu. Zahvaljujući ovom trendu, odgajivači su počeli smanjivati veličinu, da bi se na kraju stvorili i minijaturni primerci.
Standard za uzgoj napisan je 1879. godine, a nemački klub „Dachshund“ osnovan je devet godina kasnije (1888.). Do 1885-e, stigli su i u Ameriku. Prva jedinka pasmine dobila je ime Dash.
Postali su veoma popularni početkom 1900-ih, a 1913. i 1914. bili su među 10 najpopularnijih učesnika vestminsterske kinološke izložbe. Tokom I svetskog rata njihov opstanak je u SAD-u i Engleskog doveden u pitanje jer im je poreklo vodilo od Nemaca. To je dovelo do toga da vlasnike jazavičara nazivaju izdajnicima, a da pse kamenuju.
Nakon I svetskog rata, američki odgajivači su uvezli nekoliko njih i rasa je ponovo oživela. Slična sudbina ih je dočekala i tokom II svetskog rata, ali nije bilo toliko strašno kao u prethodnom.
Tokom pedesetih godina, postali su poznati kao jedni od najpopularnijih porodičnih pasa u Americi. Iako se retko koriste kao lovački psi, u nekim delovima Evrope, posebno u Francuskoj i dalje imaju ovu namenu.